Izgubljeni pas
Marko ima dvadeset godina i studira biologiju. On živi u malom gradu na obali Save. Njegov najbolji prijatelj nije čovek, već pas po imenu Lajka. Lajka je mešanka, crna sa belim šapama, i Marko ju je pronašao pre tri godine kao štene na ulici. Od tada su nerazdvojni: šetaju svako jutro, igraju se u dvorištu i zajedno odlaze na reku.
Jednog prolećnog dana, Marko je krenuo na fakultet, a Lajka je ostala u dvorištu. Kada se vratio kući posle predavanja, kapija je bila otvorena, a pas nigde. Marko je odmah osetio strah i paniku. Počeo je da doziva: „Lajka! Lajka!“ ali se ništa nije čulo.
Prvo je obišao komšiluk. Pitao je baku iz susedne kuće da li je videla psa. Ona je rekla da je videla Lajku kako trči niz ulicu za biciklom nekog dečaka. Marko je potrčao u tom pravcu, ali je nije pronašao.
Te noći nije mogao da spava. Stalno je razmišljao gde je Lajka. „Možda je otišla predaleko, možda je gladna ili uplašena,“ mislio je. Sutradan je odštampao plakate sa njenom slikom i zalepio ih na bandere po gradu. Napisao je: „Nestao pas, odaziva se na ime Lajka. Ako je vidite, pozovite ovaj broj.“
Nakon tri dana, Marko je dobio poziv. Javio se dečak iz obližnjeg sela: „Mislim da sam video psa sa belim šapama kod naše škole.“ Marko je odmah seo na bicikl i vozio se deset kilometara do sela. Srce mu je snažno kucalo od uzbuđenja i straha: šta ako nije ona?
Kada je stigao, video je grupu dece kako se igra na školskom igralištu. Pored njih je ležao crni pas sa belim šapama. Kada je viknuo: „Lajka!“, pas je skočio i potrčao prema njemu, mašući repom. Deca su se iznenadila, a Marko je zagrlio psa i skoro zaplakao od sreće.
Dečak mu je objasnio da je pas došao sam u selo i da su ga hranili hlebom. Marko se zahvalio deci i rekao im da dođu u grad da ga posete, da će im pokazati reku i igrati fudbal. Deca su se obradovala i obećala da će doći.
Na povratku kući, Marko je razmišljao koliko znači prijateljstvo između čoveka i psa. Lajka je možda samo pas, ali za njega je bila porodica. Kada su stigli kući, zatvorio je kapiju i seo na klupu. Pogledao je Lajku i rekao: „Više te nikad neću ostaviti samu. Ti si moj najbolji prijatelj.“
Te večeri, dok je Lajka spavala pored njega, Marko je pisao u svoj dnevnik: „Naučio sam da ljubav nije samo među ljudima. Ljubav je i u pogledu psa koji te čeka, u njegovoj odanosti i tišini. Ponekad tek kada izgubiš nešto shvatiš koliko ti znači.“